Candide ili Optimizam lektira, Voltaire (2024)

Candide ili Optimizam obrađena lektira Voltairea. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.

Analiza djela

Candide ili Optimizam filozofski je roman objavljen 1759. godine u Genovi. Roman se sastoji od 29 poglavlja i zaključka, pri čemu svako poglavlje predstavlja zasebnu temu. Primjetno je da je karakterizacija likova plošna, odnosno likovi su određeni tek jednom fizičkom ili psihičkom osobinom.

Svojim je remek-djelom Voltaire iznio svoj odgovor na stajališta Leibnizove filozofije koja u kontekstu pogleda na svijet i ljude zagovara optimizam. Prema Leibnizovoj filozofiji svijet u kojem živimo je najbolji mogući svijet, stoga ga treba promatrati s ljepše strane. Ta je misao u romanu stavljena u opreku s događajima koje likovi proživljavaju.

Candide je odrastao u barunovu dvorcu. Nakon što je barun vidio da je pokušao poljubiti njegovu kćer Kunegundu, izbacio ga je iz dvorca. Tako je Candide dugo lutao svijetom. Ubrzo su ga dva bugarska časnika otela i tako je unovačen u bugarsku vojsku. Spasio ga je dobrodušni anabaptist koji ga je poveo u Nizozemsku.

Candide je susreo svoga učitelja Panglosa od kojega je prihvatio uvjerenja da je svijet lijepo mjesto i da je sve na svijetu u najboljem redu. Od učitelja saznaje da je barunova obitelj ubijena. Candide i Panglos u Lisabonu su dospjeli u ruke inkvizitora. Za Candidea se pobrinula starica koja je bila sluškinja u kući Židova, a gdje se nalazila i bila Kunegunda. Da bi je spasio od Židova i Velikog inkvizitora, Candide ih ubije.

Kad su stigli u Buenos Aires, Kunegundu je otkupio španjolski guverner, a Candide je bio primoran pobjeći u Paragvaj. Sa slugom Kakamboom dospio je u zemlju ljudoždera, a zatim u mitsku zemlju Eldorado koja se činila savršenom zemljom. Ipak, Candide odluči napustiti Eldorado kako bi spasio Kunegundu. Poslao je Kakamboa da je otkupi od guvernera. Od Kakamboa doznaje da se Kunegunda nalazi u Carigradu.

Na putu do Carigrada susreo je Kunegundina brata i Panglosa za koje je vjerovao da su mrtvi. Iako se uvjerio u Kakamboove riječi da se Kunegunda poružnjela, ipak ju je oženio. Od preostalog je novca kupio malo imanje na kojem je živio s Kunegundom, Panglosom, staricom, Kakambom i Martinom, a uskoro su im se pridružili i baruničina sobarica Paskvica i redovnik Šeboj. Život na imanju bio je prilično dosadan pa su počeli obrađivati svoj vrt.

Nositelj Leibnizove filozofije u romanu je učitelj Panglos. Prema njegovoj teoriji optimizma svaka stvar na svijetu ima svoje mjesto i svrhu i sve je onako kako treba biti. Svoja je uvjerenja prenio na Candidea koji ih je naivno prihvatio. Suočeni sa stvarnim svijetom i nesrećama u kojima je nemoguće primijeniti Panglosovu teoriju, Candide počinje sumnjati u njegove riječi. Naposljetku je glavni junak došao do spoznaje da je svijet okrutan te da ga se ne može promatrati s tolikim optimizmom.

Voltaireov se roman smatra i satiričnim romanom jer osim što je opovrgava, Voltaire, Leibnizovu teoriju izravno ismijava. To je vidljivo u trenutku kada Candideu daju priliku da izabere na koji će ga od dva ponuđena načina ubiti, a on im odgovara da je volja slobodna te da ne želi odabrati nijedan način.

Roman završava razgovorom učitelja Panglosa i Candidea u kojemu Panglos ističe da se svi događaji koje je Candide doživio nadovezuju jedan na drugi u najboljem od mogućih svjetova. Da ih nije doživio, ne bi sada imao svoj vrt koji ga čini sretnim.

“Dobro rečeno – odgovori Candide – no nama valja obrađivati svoj vrt”, posljednja je rečenica romana koja pokazuje da Candide više ne prihvaća naivno Panglosova uvjerenja.

Suprotstavljajući se Leibnizovoj teoriji optimizma, Voltaire ukazuje na besmislenost filozofiranja o tome kako svijet funkcionira. Njegova je idejna poruka da svatko može učiniti nešto čime će mu život biti ugodniji.

👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Književni elementi

Književni rod: epika

Književna vrsta: filozofski roman

Mjesto radnje: Vestfalija, Portugal, Eldorado, Francuska, Engleska, Italija

Vrijeme radnje: neodređeno

Tema djela: Candideovo lutanje svijetom tijekom kojeg spoznaje vlastiti smisao

Ideja djela: svijet nije i ne može biti savršen, ali svatko može učiniti nešto kako bi ga učinio ljepšim mjestom za život

👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Kratak sadržaj, citati

Candide je živio u Vestfaliji, u zamku baruna od Thunder-ten-tronckha. Kućna služinčad sumnjala je da je on sin sestre gospodina baruna i nekog vlastelina iz susjedstva za kojega se ona nije htjela udati jer nije pripadao istoj razini plemstva kao ona.

Učitelj Panglos podučavao je Candidea i barunovu djecu. Bio je filozof i fizičar i vjerovao je da je sve stvoreno za neku svrhu: nos je stvoren da bi se na njemu nosile naočale, noge su stvorene da se na njima nose hlače, kamenje postoji da se kleše i da se od njega grade zamci.

Candide je pažljivo slušao riječi učitelja Panglosa i svemu je vjerovao. Barunovu kći Kunegundu smatrao je lijepom, ali nikad joj se nije odvažio to reći.

“Zaključivao je da je poslije sreće da budeš rođen kao barun od Thunder-ten-tronckha, drugi stupanj sreće biti gospođica Kunegunda; treći, svakodnevno je viđati, a četvrti, slušati meštra Panglosa, najvećega filozofa u toj pokrajini, prema tome i na cijelom svijetu.”

Gospođica Kunegunda imala je sklonosti prema raznim vrstama znanosti. Jednoga je dana šetala kroz šumicu u blizini zamka i vidjela učitelja Panglosa u društvu sobarice njezine majke. Zatekla ih je u ljubavnom zanosu, ali mislila da joj učitelj poduku iz eksperimentalne fizike. Odlučila je sama izvesti taj pokus s Candideom.

“Jasno vidje dostatni doktorov razlog, kao i posljedice i uzroke, pa se odande vrati sva uzbuđena, sva zamišljena, sva ispunjena željom da postane učena, pomišljajući na to da bi doista i sama mogla biti dostatan razlog mladom Candideu, a i njoj.”

Na putu do zamka srela je Candidea i oboje su porumenjeli. Sutradan nakon objeda iza nekog paravana, Kunegundi je ispao rupčić. Candide ga je podignuo, a ona ga u tom trenutku uhvati za ruku koju on poljubi. Barun ih je vidio iza paravana i istjerao Candidea iz zamka.

Candide je dugo lutao plačući. Gladan, promrzao i bez novca, došao je do obližnjeg grada Valdbreghoff-trarbk-dikdorff. Zastao je pred vratima krčme. Pred krčmom su stajala dva bugarska časnika zadužena za novačenje i odjevena u modru odjeću. Jedan od njih je primijetio da je Candide visok pet stopa i pet palaca. Časnici ga pozovu na objed. On im stidljivo kaže da ne može prihvatiti objed jer nema novca. Jedan od njih odgovori mu da nikako neće dopustiti da čovjek kao on bude bez novca jer ljudi su stvoreni da si međusobno pomažu.

Jedan od časnika pita ga osjeća li naklonost prema bugarskom kralju, a Candide odgovori da ne osjeća jer nikada nije ni vidio bugarskog kralja. Daju mu nekoliko talira i kažu mu da je on sada potpora, branitelj i junak među Bugarima, a slava mu je osigurana. Na noge su mu stavili okove i odveli ga u pukovniju. Izvodio je vježbe s puškom i svakog je dana dobivao sve manje batina.

“Natjeraju ga da se okreće nadesno, nalijevo, da šipku za nabijanje izvuče iz puške i opet ju u nju ugura, da nišani i gađa, da stupa ubrzanim korakom pa mu štapom udare trideset batina.”

Nije mogao jasno razabrati kako je postao junakom.

Jednog proljetnog dana odlučio je prošetati, ali četvorica vojnika su ga stigla i odvela u zatvorsku ćeliju. Na sudu su ga pitali bi li više volio da ga čitav puk trideset i šest puta išiba ili da odjednom dobije u glavu dvanaest olovnih metaka. Candide je odbijao izabrati, ali ipak se na kraju odlučio za prvu opciju.

Dvije tisuće ljudi imalo je priliku išibati ga, a to je za njega značilo četiri tisuće udaraca. Kako više nije mogao podnijeti udarce, zatražio je da ga ubiju. Zavezali su mu oči i natjerali ga da klekne. Pred njega je stao bugarski kralj. Doznao je da je Candide mladi metafizičar koji je neupućen u to kako funkcionira vanjski svijet, stoga ga je pomilovao.

Liječnik ga je tri tjedna liječio melemima grčkoga liječnika Dioskorida. Kada se malo oporavio, bugarski kralj je započeo bitku s Abarima, skitskim plemenom koje je živjelo u bugarskom susjedstvu. Candide se bojao i za vrijeme tog pothvata pokušao se sakriti najbolje što je mogao.

“Topovi najprije na svakoj strani oboriše gotovo šest tisuća ljudi; potom muškete s najboljega od svih svjetova ukloniše oko devet do deset tisuća nitkova koji mu bijahu zarazili površinu. I bajuneta bje dostatnim razlogom za smrt nekoliko tisuća ljudi, a ukupan se broj možda penjao na tridesetak tisuća duša.”

Kad je sve završilo, izašao je iz skloništa. Prelazio je preko mrtvih tijela i uskoro je stigao do obližnjega abarskog sela koje je bilo spaljeno. Ondje je vidio zaklane žene koje na grudima drže djecu, djevojke rasparanih trbuha, odrezane ruke i noge te mozak razasut po zemlji. Pobjegao je u drugo selo koje je pripadalo Bugarima. Prizor je bio identičan kao u prvome selu. Gazio je preko mrtvih tijela i kroz ruševine te se tako našao izvan ratnog poprišta.

Stigao je u Nizozemsku i nadao se da će ondje dobiti nešto milostinje, ali svi su mu govorili da će ga zatvoriti u tamnicu ako je nastavi tražiti. Obratio se čovjeku koji je na skupštini držao govor o milosrđu. Govornik ga je pitao vjeruje li da je papa antikrist, ali Candide mu odgovori da mu je svejedno je li papa antikrist ili ne jer on nema kruha. Govornik se rasrdi i otjera ga.

Anabaptist Jacques odveo ga je k sebi, očistio ga, dao mu kruha i poklonio mu dvije forinte. Sutradan je u šetnji sreo prosjaka čije je lice bilo prekriveno gnojnim prištevima. Prosjak je pri svakom naprezanju izazvanog kašljanjem pljuvao zube. Candide mu pruži dvije forinte koje je dobio od Jacquesa. Prosjak zaplače i zagrli ga. Candide shvati da je to njegov učitelj Panglos. Odvede ga u anabaptistovu staju i nahrani ga.

Učitelj mu kaže da je Kunegunda umrla, a Candide se onesvijesti. Kada je opet otvorio oči, učitelj mu je rekao da su je Bugari silovali i rasporili joj trbuh. Gospodina baruna su ubili kada ju je pokušao obraniti. Gospođu barunicu isjekli su na komade, a njihov je sin završio isto kao i sestra Kunegunda. Od njihova zamka nije ostalo ništa.

“Na ovo se Candide obeznani pa ga prijatelj privede k svijesti s malo lošega octa kojega se slučajno našlo u staji.”

Panglos mu je priznao da ga je ljubav dovela u žalosno stanje. Bio je zaljubljen u baruničinu sobaricu Paskvicu koja je bila zaražena i umrla je. Zarazio ju je neki vrlo učeni franjevac. Tako je i on sada zaražen.

Candide je bio uvjeren da Panglos ne smije dopustiti da umre, ali Panglos mu je rekao da nema novca za liječenje. Candide se bacio pred noge anabaptistu Jacquesu i zamolio ga da pomogne njegovu učitelju. Jacques je bez razmišljanja dao izliječiti Panglosa o svom trošku. Pri liječenju je Panglos ostao bez uha i oka. Kako je znao pisati i dobro je poznavao aritmetiku, Jacques ga je uzeo za knjigovođu.

Dva mjeseca poslije Jacques je bio primoran ići u Lisabon zbog trgovačkog posla. Na brod je poveo svoja dva filozofa. Nastala je velika oluja.

“Polovina putnika, iznemoglih i napola mrtvih od neopisiva straha što ga ljuljanje kakva broda izaziva u živcima i u svim tjelesnim sokovima promućkanim u suprotnu smjeru, nije imala snage čak ni da se uznemiruje zbog opasnosti. Druga pak polovina ispuštaše krikove i molitve.”

Anabaptist je pomogao pri kormilarenju. Jedan ga je mornar grubo udario i oborio na tlo, a da je pritom i sam pao s broda. Ostao je visjeti na jednom dijelu slomljenog jarbola. Jacques mu je htio pomoći i pao je u more. Candide je gledao taj prizor. Htio se baciti za njim, ali Panglos ga spriječi u tom naumu i kaže mu da je lisabonsko sidrište stvoreno upravo zato da bi se taj anabaptist utopio u njemu.

Poginuli su svi osim Panglosa, Candidea i mornara zbog kojega se Jacques utopio. Mornar je doplivao do obale, a Panglos i Candide stigli su na dasci. Ostalo im je nešto novca pa su se nadali da će uspjeti stići do Lisabona. Kad su stigli u grad, ondje je nastao potres. Mornar je odlučio iskoristiti priliku i potrčao je prema mrtvima kako bi uzeo njihov novac. Nekoliko je kamenih krhotina ranilo Candidea. Panglos mu je donio malo vode s obližnjeg zdenca. Sutradan su među ruševinama pronašli malo hrane. Prionuli su pomoći preživjelima, a nekoliko njih priredilo im je objed u znak zahvalnosti.

“Istina, bijaše to tužna gozba; uzvanici su zalijevali kruh vlastitim suzama, ali ih Panglos utješi uvjeravajući ih da drukčije i ne može biti.”

Sveučilište u Coimbri zaključilo je da će prizor spaljivanja nekoliko osoba spriječiti zemlju da se ponovno zatrese. Uhvatili su nekog Biskajca koji se oženio svojom kumom i dva Portugalca koja su skinuli slaninu s pileta. Poslije objeda došli su do Panglosa i Candidea. Panglosa su zavezali jer je govorio, a Candidea jer je slušao Panglosa s izrazom odobravanja. Odveli su ih u odaje u kojima se osjećala snažna svježina.

Osam dana poslije odjenuli su ih u odjeću za heretike (sanbenito). Na Candideovoj su tunici bili naopako oslikani plamenovi i đavoli bez repa i pandža, a na Panglosovoj su đavoli imali pandže i rep i plamenovi su bili uspravni. To je značilo da je Panglos osuđen na smrt. Krenuli su u procesiju. Dok se pjevalo, Candidea su šibali po stražnjici, Biskajca i Portugalce su spalili, a Panglosa su objesili. Candide je tako jedini odriješen grijeha. Prišla mu je neka starica i rekla mu da bude hrabar i pođe za njom.

Iako nije osjećao hrabrost, Candide je pošao za staricom. Uvela ga je u neku staru kućicu i dala mu masti da se njome namaže. Dala mu je hrane i vode i pokazala mu na postelju pored koje je stajalo odijelo. Starica mu je rekla da se najede i naspava. Sutradan mu je donijela doručak i namazala mu leđa. Nakon tri dana Candide ju je pitao tko je ona i kako da joj se oduži za njezinu dobrotu. Nije mu odgovorila. Predvečer se vratila bez večere i zamolila ga da je slijedi bez riječi. Stigli su do osamljene kuće. Starica je pokucala na vrata.

“Candideu se činilo da sanja te da je na sav svoj život gledao kao na nesretan, a na sadašnji trenutak kao na ugodan san.”

Kada su se otvorila vrata, starica ga je povela stepenicama u pozlaćenu odaju i otišla. Kasnije se vratila s nekom uplašenom ženom. Naredila je Candideu da skine koprenu s njezine glave. Candide je shvatio da pred njim stoji Kunegunda. Starica ih upozori da ne razgovaraju glasno i ostavi ih. Kunegunda mu je rekla da je istina da su je silovali i rasporili joj trbuh, ali je preživjela. Roditelje i brata su joj ubili.

Candide joj ispripovijeda sve što mu se dogodilo do dolaska u Portugal. Kunegunda mu odluči ispričati što se njoj dogodilo. Ležala je u postelji i spavala kad su Bugari došli u njihov zamak i ubili joj brata i roditelje. Vidjevši taj prizor, izgubila je svijest, a jedan je Bugarin odlučio to iskoristiti i silovati je.

Kad je došla k sebi, pokušala se obraniti, a on ju je ubo nožem. Kada je bugarski kapetan vidio taj prizor, dao je ubiti Bugarina. Odveo ju je kao ratnu zarobljenicu u svoj vojnički stan. Kuhala mu je i prala odjeću. Nakon tri mjeseca izgubio je sav novac i prodao je nekom Židovu po imenu don Jiskar. On ju je pokušao silovati, ali uspjela se obraniti.

Jednog ju je dana na misi primijetio Veliki inkvizitor. Odveli su je u njegov dvorac jer je rekao da mora razgovarati s njom o nekim tajnim stvarima. Kada mu je rekla kojem rodu pripada, predložio je don Jiskaru da je preda njemu, ali on nije pristao na to. Inkvizitor mu je zaprijetio spaljivanjem pa je Jiskar odlučio da podijele kuću i Kunegundu. To je bila kuća u kojoj su se oni sada nalazili.

Ponedjeljkom, srijedom i u dane šabata bila je Jiskarova, a ostalim danima dobio ju je inkvizitor. Inkvizitor ju je pozvao na procesiju spaljivanja. Ondje je vidjela Panglosa i Candidea. Zahvalila je Bogu što ga je ponovno doveo k njoj. Sjeli su za stol kako bi večerali, a kad su legli na postelju, došao je don Jiskar. Bio je šabat, stoga je odlučio iskoristiti svoje pravo i iskazati joj svoju nježnu ljubav.

Vidjevši ih u postelji, izvadio je bodež i bacio ga na Candidea. Candide je od starice uz odijelo dobio mač, stoga ga izvadi i ubije Židova. Nisu znali što učiniti s mrtvim tijelom. Candide je pomislio kako bi njihov učitelj znao što trebaju učiniti. Odlučili su pitati staricu za savjet. U sobu je ušao inkvizitor. Candide je bio svjestan da će ga inkvizitor, koji ga je već jednom dao išibati, osuditi na smrt, stoga je ubio i njega.

Starica im kaže da su u konjušnici tri konja. Bilo bi najbolje da svo troje pobjegnu u Cádiz. Kad su oni već bili na putu, u kuću je stigla policija. Inkvizitora su sahranili u crkvi, a Jiskara su bacili na smetlište.

Candide, Kunegunda i starica već su bili u gradiću Avaceni. Ušli su u krčmu i razgovarali. Kunegundi su tijekom noći ukradeni dragulji. Starica je posumnjala u franjevca koji je prespavao u istom prenoćištu. Predložila je da prodaju jednog konja. Tako su napokon stigli u Cádiz.

Ondje se vojska pripremala za napad na isusovce u Paragavaju koji su potaknuli narod na pobunu protiv kraljeva Španjolske i Portugala. Candide je pred generalom izveo vježbe koje je naučio kod Bugara pa ga general imenuje zapovjednikom pješačke čete. Tako se kao satnik ukrcao na brod s Kunegundom, staricom, dvojicom sluga i dva konja.

Kungeunda je još uvijek bila uplašena i žalila se na svoju sudbinu, ali starica joj je rekla da ne bi tako govorila kad bi znala njezinu sudbinu. Tako im starica odluči pripovijedati o svom životu. Starica im je rekla da je ona kći pape Urbana X. i kneginje od Palestrine. Do četrnaeste godine života živjela je u dvorcu. Zaručili su je za kneza od Massa – Carrare. Bio je lijep i voljela ga je.

Jednom ga je prilikom njegova bivša ljubavnica pozvala k sebi na čokoladu. Nakon dva sata umro je u strahovitim grčevima.

Majka ju je povela sa sobom na svoje imanje. Salijski su gusari poubijali njihove vojnike, a nju i majku odveli su u Maroko kao robinje. Na putu prema Maroku na brodu ju je silovao gusarski kapetan.

U Maroku je vladao nered, svaki od pedeset sinova sultana Mulaja Ismaila imao je svoju vojsku pa je to dovelo do pedeset građanskih ratova. Kad su se iskrcali, pojavili su se crnci iz stranke neprijateljske stranci njihova gusara s namjerom da im otmu plijen. Osim zlata i dijamanata, najvrjednije što je gusar imao bile su ona i majka. Borili su se da odrede kome će pripasti.

“U sjevernih naroda krv nije dovoljno vruća. Nema u njih ludila za ženama u mjeri u kojoj je to uobičajeno u Africi.”

Dok su se otimali za njezinu majku, nju je kapetan skrio iza sebe i sabljom je ubio svakoga tko mu se pokušao približiti. Poubijali su sve Talijane, njezinu majku i kapetana, a ona je jedina preživjela. Došla je do narančina stabla i onesvijestila se.

Odjednom je pred sobom ugledala bijelog muškarca. Obradovala se jer je čula jezik svoje domovine. Ispričala mu je što joj se dogodilo, a on ju je odveo u obližnju kuću i naredio da je nahrane. Usput joj je rekao da nikada nije vidio nešto tako lijepo kao što je ona i da nikada nije toliko žalio za onim što mu nitko ne može vratiti.

Ispričao joj je da je rođen u Napulju. Postao je pjevačem u kapeli gospođe kneginje od Palestrine. Ona je shvatila da je ta kneginja njezina majka. Muškarac je shvatio da je ona djevojčica koju je odgajao do njezine šeste godine.

Jedan ga je monah poslao kod marokanskog kralja da sklope ugovor po kojem bi se tom monahu isporučili barut, topovi i brodovi koji će mu pomoći uništiti trgovinu drugih kršćana. Njegova je misija bila završena, stoga je predložio da krene s njim u Italiju.

Bila je ganuta njegovom dobrotom, ali ubrzo je shvatila da neće stići do Italije. U Alžiru ju je prodao poglavaru. Ondje se proširila kuga, a od nje je umro i njezin poglavar. Nju je kupio neki trgovac i odveo ju u Tunis te ju je prodao drugom trgovcu koji ju je preprodao u Tropolis.

Iz Tripolisa su je preprodali u Aleksandriju, a zatim u Smirnu i Carigrad. Pripala je nekom janjičarskom agi i tako je završila u njegovu haremu. Aga je poslan u Azov da ga obrani od Rusa. Uskoro je Azov razoren i svi su pobijeni. Neprijatelji su ih glađu htjeli prisiliti da se predaju. Janjičari su od gladi pojeli sve žene. Ondje je bio jedan pobožni imam koji ih je nagovorio da ipak ne pobiju sve stanovnike. Predložio im je da odrežu ženama po jedan dio stražnjice. Tvrdio je da će se od toga dobro najesti. Uvjeravao ih je da će im nebo biti zahvalno za tako milosrdno djelo.

Uskoro su stigli Rusi i pobili sve janjičare. Jedan je francuski kirurg izliječio sve žene, a onda su ih poslali u Moskvu. Ona je tako završila kod nekog zemljoposjednika koji ju je postavio za vrtlaricu i svakodnevno joj zadavao dvadeset udaraca bičem. Nakon dvije godine smaknuli su ga zbog nekih nemira na dvoru, a ona je iskoristila tu situaciju i pobjegla. Naposljetku je postala sluškinja don Jiskara.

“Napokon, gospođice, imam iskustva, poznajem svijet. Dajte sebi na volju, zamolite svakoga putnika da vam ispriča svoje doživljaje pa ako se nađe samo jedan koji nije često prokleo vlastiti život, koji nije često sam sebi rekao da je najnesretniji među ljudima, bacite me naglavce u more.”

Kunegunda prihvati njen prijedlog i potakne sve putnike da joj pričaju o svojim životima. Candide i ona priznaju da je starica bila u pravu. Candide pomisli kako je šteta što je Panglos mrtav jer bi im sada izrekao divne stvari o fizičkom i moralnom zlu koje prekriva zemlju i more.

Kad su stigli u Buenos Aires, Kunegunda, Candide i starica su otišli kod guvernera. Guverner je bio veoma ohol i prema ljudima se obraćao s najotmjenijim prezirom. Kunegunda mu je zapla za oko i odmah se raspitao čija je žena. Candide se nije usudio reći da mu je ona žena jer mu to nije ni bila. Guverner naredi da mu Kunegunda iskaže čast i uda se za njega.

Candide je dobio zadatak uvježbati s četom smotru. Starica kaže Kunegundi da bi ona na njezinom mjestu pristala udati se kako bi pomogla Candideu. U tom trenutku u luku je uplovio brodić. Ispostavilo se da je starica bila u pravu. Franjevac je ukrao Kunegundine dragulje, a kad ih je pokušao prodati nekom draguljaru, trgovac je prepoznao da ti dragulji pripadaju inkvizitoru.

Franjevac je prije smrti priznao kome je ukrao dragulje. Tako se proširila vijest da će sudac uskoro uhvatiti ubojice milostiva inkvizitora. Starica kaže Kunegundi da ona nije ubila inkvizitora i da će ju guverner sigurno zaštititi. Candideu je rekla da mora smjesta pobjeći.

Candide je sa sobom poveo slugu Kakamboa. Volio je svoga gospodara jer je bio dobar čovjek. Candide je na odlasku zaplakao. Bilo mu je žao ostaviti Kunegundu.

Kakambo mu je rekao da idu ratovati za isusovce. Odvest će ga u paragvajsko kraljevstvo, a kad vide kako izvodi bugarske vježbe, bit će sretni što imaju takvoga kapetana. Kakambo je već bio u Paragvaju i znao je kako vladaju isusovci. U Paragvaju isusovci ratuju protiv španjolskog i portugalskog kralja, a u Europi te kraljeve ispovijedaju.

“Kraljevstvo već ima više od tri stotine milja u promjeru; podijeljeno je na trideset pokrajina. “Los Padres” imaju sve, a narod ništa.”

Kad su stigli, Kakambo je rekao da kapetan želi razgovarati s gospodinom zapovjednikom. Razoružali su ih i zaplijenili im konje. Narednik im je poručio da zapovjednik ne može razgovarati s njima jer velečasni otac provincijal ne dopušta Španjolcima da govore u njegovoj zemlji bez njegove prisutnosti. U to je vrijeme bio je na svečanoj smotri poslije mise i morali su ga pričekati. Kakambo je rekao naredniku da je kapetan Nijemac.

Odmah su ga odveli u prostoriju okruženu zelenilom u kojoj se nalazio zapovjednik. Candideu i Kakambou vratili su oružje i konje. Zapovjednik ga je pitao iz koje njemačke pokrajine dolazi. Candide je odgovorio da je rođen u Vestfaliji. Kada je to rekao, obojica shvate da se poznaju. Zapovjednik je bio Kunegundin brat. Grlili su se i plakali, a onda mu je Candide rekao da je i njegova sestra Kunegunda živa i da se nalazi kod guvernera Buenos Airesa.

“Obojica se sruše nauznak od iznenađenja, zagrle se i stanu liti potoke suza.”

Kunegundin mu je brat rekao da nije mogao pronaći sestru kad su se Bugari povukli. Majku, oca i njega stavili su na kola da ih sahrane u isusovačkoj kapelici. Kad ga je redovnik poškropio blagoslovljenom vodom, primijetio je da mu je vjeđa zadrhtala.

Samostanski poglavar poslao ga je u Rim, a otac general u to je vrijeme okupljao mlade njemačke isusovce. Tako je došao u Paragvaj. Odmah po dolasku dobio je podđakon i poručnik, a sada je već pukovnik i svećenik.

Ponovno se prisjeti svoje sestre i kaže Candideu da se nada da će zajedno ući u Buenos Aires kao pobjednici i osloboditi njegovu sestru. Na to mu Candide kaže da mu je to najveća želja jer bi je volio oženiti. Barun se razljuti i kaže mu da je bezobrazan i besraman ako misli da može oženiti njegovu sestru iza koje stoje sedamdeset i dva plemenita koljena. Candide se pokušao obraniti rekavši da to ništa ne znači jer je spasio Kunegundu od Židova i inkvizitora, a i ona se želi udati za njega.

“Meštar mi je Panglos uvijek govorio da su svi ljudi jednaki pa ću se ja njome sigurno oženiti.”

Barun ga je udario mačem po licu, a Candide je zatim izvukao svoj mač i zabio ga u njegov trbuh. Nije mogao vjerovati da je ubio svojeg prijatelja i brata svoje buduće žene. Kakambo, koji je na vratima čuvao stražu, ostao je pribran. Uzeo je isusovačku halju i navukao ju na Candidea te ga natjerao da uzjaše konja. Vjerovao je da će svi misliti da je on isusovac koji donosi naredbe pa će uspjeti pobjeći preko granice.

Našli su se u nepoznatom kraju u kojemu je bila livada ispresijecana potočićima. Kakmbo mu je ponudio šunku, ali Candide nije mogao jesti jer još uvijek nije mogao vjerovati što je učinio. Odjednom su začuli krikove. Vidjeli su dvije nage žene koje su trčale rubom livade, a za njima su trčala dva majmuna. Candide je dohvatio svoju španjolsku dvocijevku i ubio majmune.

Pomislio je da je spašavanjem žena okajao svoje grijehe, ali onda je vidio kako djevojke nježno grle majmune i liju suze nad njihovim tijelima. Kakambo mu kaže da je ubio ljubavnike tih dviju djevojaka. Candidea je to začudilo, ali Kakambo mu je rekao da je u nekim zemljama sasvim normalno da majmuni uživaju u ženskim dražima. Ušli su dublje u šumu i zaspali.

Kad su se probudili, osjetili su da se ne mogu pomaknuti jer su ih Zaušnjaci svezali konopcima. Shvatili su da su ih djevojke odale tamošnjim domorocima.

“Opkoljavaše ih pedesetak sasvim golih Zaušnjaka, naoružanih strelicama, kijačama i kamenim sjekirama.”

Zaušnjaci su znali da su pred njima isusovci. Pripremali su vodu u kotlu i ražnjeve i radovali su se što će ih pojesti. Candide je pomislio kako bi učitelj Panglos u tom trenutku rekao da je sve to dobro. Kakambo mu je rekao da poznaje njihovo narječje pa će pokušati razgovarati s njima.

Obratio im se i rekao im da prirodno pravo uči ljude da ubijaju bližnje. Kako oni nemaju ista sredstva kao obični ljudi, razumije da žele pojesti neprijatelja, no isusovac kojega žele pojesti je njihov branitelj, stoga ne bi bilo dobro da pojedu neprijatelja svoga neprijatelja. Dodao je i da je Candide ubio isusovca, a da bi se uvjerili u to da govori istinu, neka njegovu haljinu odnesu do prve mitnice kraljevstva i raspitaju se je li njegov čovjek ubio isusovačkog časnika. Ako ustvrde da je lagao, mogu ih pojesti.

Zaušnjacima se taj govor činio razumnim. Poslali su dvojicu odličnika da doznaju istinu. Kad su shvatili da Candide i Kakambo nisu isusovci, odvezali su ih, ponudili im djevojke, dali su im pića i otpratili ih do granice.

“Da nisam bio te sreće da snažnim udarcem mača skroz-naskroz probodem brata gospođice Kunegunde, bio bih nemilosrdno pojeden. No, konačno, prirodno je stanje dobro, jer su mi svi ovi ljudi, umjesto da me pojedu, čim su saznali da nisam isusovac, ukazali tisuću počasti!”

Kad su stigli do granice, Kakambo je predložio da se vrate u Europu. Candide nije bio siguran što im je činiti. U njegovoj su zemlji bili Bugari i Abari, u Portugalu bi ga spalili, a u toj zemlji izloženi su opasnosti da završe na ražnju. Kakambo predloži da krenu prema Cayenni jer bi ondje mogli naići na Francuze koji lutaju svijetom i koji bi im mogli pomoći.

Putem su osjetili umor pa je Kakambo predložio da nastave put čamcem. Putovali su tako cijeli dan, a onda se čamac razbio pod podvodnim grebenima. Na ulazu u jedno selo vidjeli su kraljevsku djecu koja su se igrala pločicama.

Candide i Kakambo shvatili su da se djeca igraju zlatom i draguljima. Učitelj je pozvao djecu u školu. Vidjevši da su djeca zaboravila zlato i dragulje, Candide ih pokupi i potrči prema učitelju. Učitelj se nasmiješi, baci ih na pod i nastavi svojim putem. Bili su prilično iznenađeni tim prizorom. U krčmi su ih dvije sluge i dvije sluškinje pozvale za njihov stol. Donijeli su im hranu za stol.

“Gosti većinom bijahu trgovci i kočijaši, svi silno uglađeni, koji Kakambu postaviše nekoliko pitanja s najuviđavnijom obzirnošću te mu udovoljiše odgovarajući na njegova.”

Kad su završili s objedom, htjeli su platiti zlatom koje su pronašli, ali domaćica i domaćin na to se samo nasmiju. Ispričali su mu se što su im se smijali, a potom su im objasnili da su im platili objed šljunkom s njihovih cesta.

Dodali su da nije važno što nemaju njihov novac jer vlada plaća objed trgovcima. Kakambo je cijelo vrijeme prevodio Candideu jer Candide nije razumio njihov jezik. Pomislili su kako je to zemlja u kojoj je sve onako kako bi trebalo biti. Kakambo je pokazao svoju radoznalost domaćinu, stoga ih je on uputio kod starca koji je najučeniji čovjek u kraljevstvu.

Starac im je rekao da Španjolci njihovu zemlju nazivaju Eldorado. Njihovo je kraljevstvo nekadašnja domovina Inka. Pripovijedao im je o običajima, obliku vladavine, ženama, umjetnosti. Candidea je zanimalo kojoj religiji pripadaju stanovnici kraljevstva. Starcu je to pitanje bilo vrlo neobično. Rekao mu je da valjda postoji samo jedan Bog i jedna religija. Candide se iznenadio kad mu je starac rekao da se oni ne mole Bogu jer imaju sve što im treba, stoga mu neprestano zahvaljuju.

Candide je htio vidjeti njihove svećenike, ali starac mu kaže da su u njihovoj zemlji svi svećenici. Starac im je dao kočiju i poslao ih prema kraljevskom dvoru. Dočekalo ih je dvanaest djevojaka koje su ih odvele u kupke i odjenule ih u haljine od kolibrićeva paperja. Jedan im je velikodostojnik rekao da je običaj zagrliti kralja i poljubiti ga u oba obraza. Kralj ih odmah pozove na večeru. Prije toga pokazali su im grad, a Candide se posebno iznenadio kad su im rekli da nemaju sud i zatvor.

Mjesec dana poslije Candide je predložio Kakambou da se vrate u svoju zemlju. Ako se vrate s dvanaest ovaca natovarenih šljunkom, bit će bogatiji od svih kraljeva zajedno. Tako će moći vratiti gospođicu Kunegundu i neće se morati bojati inkvizitora. Kralju se njihova ideja nije svidjela, ali dao im je otpust. Upozorio ih je da je izlazak iz zemlje težak zbog brze rijeke i velikih gora koje je nemoguće prijeći. Obećao je da će izdati naredbu da načine stroj koji će ih prebaciti na drugu stranu. Kakambo ga je zamolio za dvanaest ovaca natovarenih šljunkom, a kralj se nasmijao. Nije mu bilo jasno zašto Europljani toliko vole njihovo žuto blato.

Nakon sto dana hoda ostale su im samo dvije ovce. Ostale su uginule od umora i gladi. Kakambo kaže Candideu kako je ovo svjetovno bogatstvo prolazno i nema mu većeg bogatstva od susreta s Kunegundom. Došli su do grada Surinama u Nizozemskoj. Na zemlji su vidjeli crnca u platnenim gaćama i s odrezanom rukom i nogom. Mladić im je objasnio ako rade u šećerani i žrvanj im zahvati ruku, odrežu im ruku. Ako pokušaju pobjeći, odrežu im nogu. Čuvši to, Candide se prisjeti Panglosa i kaže da je vrijeme da se odrekne njegova optimizma.

Raspitali su se za brod koji ide prema Buenos Airesu. Jedan je španjolski kapetan obećao da će sklopiti nagodbu i pozvao ih da se sastanu u krčmi. Candide je bio takav da ništa ne može prešutjeti pa ispriča kapetanu da planira oteti Kunegundu. Kapetan mu kaže da ih neće povesti do Buenos Airesa jer bi mogao biti ubijen zbog njih. Candide se rasplače.

Candide je vjerovao da je Kakmbo spretniji pa ga zamoli da ode u Buenos Aires i ponudi guverneru novac za Kunegundu. On će za to vrijeme opremiti drugi brod i otploviti u Mletke jer je to slobodna zemlja.

Kakambu je bilo teško odvojiti se od svoga gospodara, ali bio je sretan što mu može biti od koristi. Zagrle se i zaplaču. Candide potraži drugog kapetana koji će ga odvesti u Italiju. Gospodin Vanderdendur zatraži od njega deset tisuća pijastera, a kad je shvatio da je Candide odmah pristao na taj novac, pomislio je kako je silno bogat i zatražio ga još.

Candide proda jedan mali dijamant i plati mu unaprijed te ukrca obje ovce. Kapetan iskoristi priliku, razvije jedra i pobjegne s njegovim ovcama. Candide se obrati nizozemskom sucu koji mu obeća da će ispitati kapetana kad se vrati, ali zatraži da mu plati sudske troškove i to što je izazvao buku.

“Taj postupak baci Candidea do kraja u očaj; bijaše on, istina, podnio tisuću gorih nevolja, ali se zbog sučeve hladnokrvnosti, kao i hladnokrvnosti onog kapetana koji ga bijaše pokrao, pokrenu u njemu žuč i on utonu u najcrnju nujnost.”

Candide je ugledao francuski brod koji se spremao na polazak u Bordeaux i unajmi na njemu jednu kabinu, a po gradu razglasi kako će platiti put i hranu čestitom čovjeku koji pođe s njim. Candide odabere dvadesetak prijavljenih i odvede ih u krčmu. Zatraži da mu svi ispripovijedaju svoj život, a potom će izabrati najžalosnijeg među njima. Na kraju se odluči za nekog sirotog učenjaka koji je deset godina radio za amsterdamske izdavače. Tog je učenjaka Martina žena pokrala, sin istukao, a kći ga je napustila i pobjegla s nekim Portugalcem.

Cijelim su putem Candide i Martin razgovarali o moralnom i fizičkom zlu. Martin je rekao kako mu se čini da je Bog prepustio Zemlju nekom zlobnom biću.

“Jedva da sam vidio grada koji ne bi priželjkivao propast susjednoga ni obitelji koja ne bi htjela uništiti neku drugu obitelj.”

Tijekom njihova razgovora začuje se grmljavina topova. Primijetili su da se u daljini dva broda bore. Odjednom kraj njihova broda Candide ugleda svoju ovcu. Kapetan koji ga je pokrao poginuo je, a jedino je jedna od ovaca preživjela. Candide je rekao kako je kapetana stigla kazna. Martin je dodao da ga je Bog kaznio, ali đavo je potopio ostale putnike.

Stigli su do Francuske, a Martin mu je rekao da je već bio ondje i da je Pariz grad u kojemu svatko traži užitak. Ondje su ga pokrali i proglasili lopovom pa je osam dana proveo u zatvoru. Candide ga pita vjeruje li da su ljudi uvijek bili tako pokvareni, a Martin je siguran da je oduvijek tako.

Kad su stigli do Bordeauxa, Candide je teška srca ostavio ovcu Akademiji znanosti i kupio kočiju. Akademija predloži da te godine tema za Akademijinu nagradu bude odgovor na pitanje zašto je vuna te ovce crvena. Kad su stigli u Pariz, Candide se razbolio. Vidjevši u njegovoj kočiji škrinjicu, odmah su se oko njega okupila dva liječnika, dva prijatelja i dvije žene koje su mu kuhale juhu. Martin se prisjetio kako se i on razbolio tijekom prvog posjeta Parizu, ali nitko mu nije pomogao jer je bio siromašan.

Uskoro se Candideu zbog silnih lijekova i krvarenja stanje pogoršalo. Jedan mu je klerik ponudio da potpiše obveznicu za drugi svijet, ali Candide odbije. Martin ga je htio izbaciti, a klerik mu kaže da Candide bez potpisa nitko neće htjeti sahraniti.

Candide se ubrzo počeo oporavljati, a društvo ga je posjećivalo. Jedan od njih im je opat pokazao grad i odveo ih u kazalište. Candide je toliko bio oduševljen glumicom koja je glumila englesku kraljicu da je zaplakao, a čovjek do njega rekao mu je da nema potrebe plakati jer su i glumica i tragedija vrlo loše.

Opat mu je rekao da taj čovjek zarađuje tako što grdi kazališne predstave i knjige. Candidea je zanimalo kako se u Francuskoj ponašaju prema engleskim kraljicama. Opat mu je rekao da ih u Parizu poštuju dok su lijepe, a kad umru, bace ih na smetlište. Rekao mu je i da onaj čovjek koji je grdio glumce i predstavu zarađuje upravo tako da kritizira sve kazališne komade i knjige.

Iako je htio što prije vidjeti Kunegundu, Candide je odlučio večerati s glumicom. Opat joj nije smio prići jer nije pripadao otmjenom društvu pa mu predloži da ga upozna s jednom damom iz visokog društva koja će ga upoznati s Parizom. Candide je bio radoznao pa je pristao.

U markizinoj se krčmi kartao faraon. Markiza Paroglinac naredila je da im daju stolac i karte. Candide je odmah izgubio u igri i svi su se čudili što ga to nimalo ne uzbuđuje. Za večerom su svi uzvanici razgovarali o knjigama i kazališnim predstavama. Markizu je zanimalo zašto postoje tragedije koje se izvode, ali se ne mogu čitati. Jedan joj učenjak odgovori da postoje komadi koji su donekle zanimljivi, ali nemaju nikakve vrijednosti.

“Vrlo malo ima dobrih tragedija; jedne su od njih idile u dobro napisanim i dobro rimovanim dijalozima; ostale su politička razglabanja koja uspavljuju ili pretjerivanja koje odbijaju; neke su opet snovi kakva bjesomučnika, u barbarskom stilu, isprekidani govori i beskonačno prizivanje bogova, i to zato što se pisac ne zna razgovarati s ljudima; lažne maksime i napuhana opća mjesta.”

Candidea je taj učenjak podsjetio na učitelja Panglosa. Upita ga vjeruje li da je u fizičkom i moralnom svijetu sve u najboljem redu i da ništa nije moglo biti drukčije. Učenjak mu odgovori da ne misli tako jer sve je naopako: nitko ne zna što radi i vrijeme prolazi u besmislenim prepirkama između jansenista i molista, parlamentaraca i svećenika, žena i muževa… Dodao je da se Candideov učitelj s njim našalio kad mu je rekao da je sve predivno.

Martin je nastavio razgovor s učenjakom, a Candide je markizi ispripovijedao svoje pustolovine. Ona ga je kasnije odvela u svoju sobu. Candide se nije trudio oduprijeti markizi. Na putu do kuće osjećao je grižnju savjesti jer je izdao Kunegundu. Ispričao je opatu sve o Kunegundi. Opat je vjerovao da mu je morala poslati pismo ako ga voli. Candide mu kaže da je poslao glasnika, ali odgovor nije dobio. Sutradan mu stigne Kunegundino pismo. U njemu je pisalo da se nalazi u Bordeauxu i da je bolesna pa ga želi vidjeti.

“To dražesno, to neočekivano pismo ispuni Candidea neizrecivom radošću, a zbog bolesti ga njegove drage Kunegunde preplavi bol.”

Odmah je krenuo do prenoćišta u kojemu je bila Kunegunda. Zaplakao je kad ju je vidio, ali dvorkinja mu je rekla da ona ne može govoriti.

Odjednom se pojave policijski službenik s četom i opat. Policijski službenik naredi stražarima da ih odvedu u tamnicu. Ubrzo shvate da djevojka u postelji nije bila Kunegunda i da ih je opat prevario. Candide ponudi policijskom službeniku tri dijamanta, a on mu kaže da u Dieppeu u Normandiji ima brata koji će se pobrinuti za njega ako mu plati kao njemu. Brat ih je odmah ukrcao na brod.

Iako nisu išli u smjeru Mletaka, Candide je svejedno bio sretan što su se izvukli iz pakla. Kad su stigli u Portsmouth, na palubi su vojnici ispalili tri metka u nekog engleskog admirala samo zato što je odbio ubiti dosta ljudi.

Candide nije htio kročiti na englesko tlo pa se nagodi s nizozemskim kapetanom da ih odvede u Mletke. Candide je bio sretan što će napokon vidjeti Kunegundu. Po uzoru na učitelja neprestano je ponavljao da je sve u redu i da je sve ide svojim tijekom.

Kad su stigli u Mletke, Candide je po krčmama i kavanama tražio Kakamboa. Postao je očajan i rekao je Martinu da je imao pravo kad je rekao da je sve samo tlapnja i nevolja. Martin mu savjetuje da zaboravi Kakamboa i Kunegundu. Kaže mu da je naivan ako misli da je njegov sluga s novcem koji mu je dao obišao svijet kako bi našao Kunegundu. Candide na Trgu sv. Marka primijeti redovnika koji je pod rukom držao neku djevojku. Rekao je Martinu da je siguran da su njih dvoje sretni, no Martin se nije slagao s njim.

“Teatinac izgledaše svježe, debeljuškasto, krepko; oči mu blistahu, a izgleda bijaše samosvjesna, ohola lica i ponosna koraka. Djevojka bijaše vrlo lijepa i pjevaše; zaljubljeno gledaše u svojega teatinca i od vremena do vremena štipkaše ga za debele obraze.”

Candide odluči pozvati djevojku i redovnika na objed kako bi uvjerio Martina da je bio u pravu. Redovnik pristane, a Candide shvati da je djevojka baruničina sobarica Paskvica koju je učitelj Panglos volio. Rekla mu je da ju je neki franjevac zaveo, a onda ju je jedan liječnik izliječio. Iz zahvalnosti je postala njegovom ljubavnicom. Liječnikova ju je žena svakodnevno tukla, a onda je liječnik svojoj ženi dao lijek od kojega je umrla. Njezini su ga roditelji tužili pa je pobjegao, a Paskvica je završila u tamnici. Sudac je oslobodi pod uvjetom da postane njegova ljubavnica. Njezina je suparnica istjera pa ju je sudac istjerao. Tako je došla u Mletke prisiljena nastaviti baviti se tim zanatom koji je čini nesretnom.

Candide ju je pitao zašto je onda izgledala sretno kad ju je redovnik držao pod rukom. Ona mu prizna da je glumila kako bi pridobila redovnika. Candide prizna da je Martin bio u pravu. Teatinac je za to vrijeme bio u blagovaonici. Candide mu je rekao da je sigurno sretan jer ima dobro zdravlje i lijepu djevojku, a i čini se zadovoljnim što pripada teatinskom redu. Teatinac mu prizna da je nekoliko puta htio zapaliti samostan jer su ga roditelji ondje poslali samo kako bi sav imetak ostao starijem bratu.

“Samostan je sijelo zavisti, nesloge, bijesa. Istina je da sam održao nekoliko loših propovijedi što su mi donijele nešto novaca, od kojih mi je prior ukrao polovinu; ostatak trošim na djevojke; no kada se uvečer vratim u samostan, najradije bih u spavaonici udarao glavom o zid; a isti je slučaj i sa svom mojom subraćom.”

Candide oboma ponudi novac i kaže im da će tim novcem biti sretni, ali Martin mu kaže da će ih tim novcem još više unesrećiti. Candide je čuo za senatora Pococuratea koji stanuje u dvorcu i lijepo dočekuje strance.

Pococurate ih dočeka pristojno, ali bez oduševljenja. Nakon ručka posjetili su njegovu knjižnicu. Candide je bio oduševljen kad je vidio Homerovo djelo. Kaže senatoru da je u toj knji*zi uživao najveći njemački filozof Panglos, ali senator mu kaže da je njemu ta knjiga dosadna.

Dodao je da on ne voli čitati cijenjene pisce, već samo ono što je po njegovoj mjeri. Martin je senatorovo mišljenje držao razumnim. Dok su tako pregledavali knjige, senator je iskazivao svoje nezadovoljstvo njima. Činilo se da prema velikim piscima, kao što su Homer, Milton, Vergilije, osjeća prezir.

Prolazili su dani i tjedni, a Kakambo i Kunegunda nisu se pojavili. Kad su jedne večeri sjeli za stol, Candideu s leđa pristupi Kakambo. Candide ga od sreće zagrli, ali Kakambo mu kaže da Kunegunda nije s njim, nego u Carigradu. Kakambo se pretvarao da je rob i služio je nekom gospodaru.

“Jedino bi ga pogled na Kunegundu bio više začudio i razveselio. Od radosti umalo siđe s uma. Zagrli dragoga prijatelja.”

Rekao im je da budu u pripravnosti, a on će poslužiti svoga gospodara za stolom. Ondje je bilo šest gospodara i njihove sluge. Sve su sluge svojim gospodarima rekle da su brodovi spremni i da je vrijeme da odu. Martin i Candide bili su zbunjeni. Candide ih je pitao je li to šala da su svi oni kraljevi. Shvatio je da razgovara s turskim, engleskim i poljskim kraljem koji su svrgnuti s vlasti, a u Mletke su došli na karneval.

Kakambo je s turskim kapetanom svoga sultana Ahmeda dogovorio da će povesti Candidea i Martina u Carigrad. Candide je počeo vjerovati da je opet sve u redu. Upita Kakamboa kako je Kunegunda i je li još uvijek onako lijepa. Kakambo mu kaže da je Kunegunda postala robinja vladara po imenu Ragotski te da nije više lijepa kao nekada. Candideu nije bilo važno što je poružnjela. Imao je još nekoliko dijamanata pa se nadao da će je uspjeti osloboditi.

Candide za početak otkupi od sultana Kakamboa. Galijom su krenuli prema propontidskoj obali. Dvojica robijaša vrlo su loše veslala pa ih je kapetan tukao. Candide se sažalio i dobro ih promotri. Ta ga dvojica podsjete na Panglosa i baruna kojeg je ubio. Kad je to rekao, robijaši se ustanu i kriknu. Candide odmah zatraži od kapetana da ih otkupi.

“Na riječi “barun” i “Panglos” obojica robijaša na sav glas kriknuše, ukočiše se na klupi i ispustiše vesla. Levantski kapetan ustremi se na njih i udarci se volovskom žilom udvostručiše.”

Candide im predstavi Kakamboa i Martina. Svi su se neprestano grlili. Candide je dvama Židovima platio da ih galijom odveze u Carigrad kako bi oslobodili Kunegundu. Candide se ispričavao barunu što ga je ozlijedio. Barun mu je rekao da ga je neki ljekarnik izliječio, a onda ga je španjolska četa uhitila i zatvorila. Zatražio je da se vrati u Rim ocu generalu.

Imenovali su ga ispovjednikom francuskog ambasadora u Carigradu i tako je dospio ondje. Jedne je večeri sreo mladog sultanovog paža. Bilo je vruće pa se paž htio osvježiti u kupki, a on je krenuo za njim. Nije ni znao da Kršćanin može biti osuđen na smrt ako ga uhvate naga s mladim muslimanom. Kadija ga je osudio na galiju. Panglos je zatim ispričao kako je ostao živ.

U trenutku kad su ga htjeli spaliti nastala je oluja. Uže kojim ga je podđakon vješao bilo je mokro i zapetljano pa je tako uspio preživjeti. Neki je kirurg kupio njegovo truplo kako bi ga secirao. Kad ga je zarezao, Panglos je kriknuo, a kirurg je od straha pobjegao. Kad su kirurg i njegova žena došli k sebi, izliječili su ga i poslali kao lakaja nekom malteškom vitezu koji se spremao na put u Mletke. Nije ga mogao plaćati pa je završio u službi nekog mletačkog trgovca i tako je završio u Carigradu.

Jednom je prilikom ušao u džamiju u kojoj su bili Imam i neka djevojka s kitom cvijeća na prsima. Djevojci je cvijeće ispalo pa ga je on podignuo i htio ga vratiti na mjesto. Imam je to vidio i pozvao pomoć. Kadija ga je osudio na galiju na kojoj je bio i barun. Barun je vjerovao da je doživio veću nepravdu od njega pa su se tako često raspravljali i zbog toga su dobivali batine. Candide ga je pitao vjeruje li nakon svega da je sve na svijetu u savršenom redu. Panglos mu odgovori da se i dalje drži svoga mišljenja. Osim toga, on je filozof pa mu ne priliči povući ono što je rekao.

Stigli su pred kuću transilvanijskog kneza. Ugledali su staricu i Kunegundu kako na konopce prostiru ubruse da se suše. Candide je bio iznenađen Kunegundinim izgledom.

“Na ovaj prizor barun problijedje. Nježni zaljubljenik Candide, videći krasnu Kunegudnu potamnjele puti, krvlju podlivenih očiju, uvelih grudi, naboranih obraza, crvenih i ispucalih ruku, od užasa ustuknu za tri koraka, a potom joj iz pristojnosti pristupi.”

Na kraju ih obje otkupi. Candide obavijesti baruna da će oženiti njegovu sestru, ali barun je odbio pristati na to. Kunegunda mu se baci pod noge, a Candide mu kaže kako ga je izvukao s galije, otkupio njegovu poružnjelu sestru, a on mu tako uzvraća.

Barun je rekao da ga može ponovno ubiti, ali ne može oženiti njegovu sestru. U dubini srca Candide se nije htio oženiti Kunegundom, ali ipak je to odlučio učiniti zbog barunove bezobraznosti, ali i zbog toga što je Kunegunda to silno željela.

Panglos mu je rekao da brat nema nikakva prava na nju, a Martin je dodao da baruna treba baciti u more. Kakambo se zalagao za to da ga vrate levantskom kapetanu na galiju. Svi su se složili da je to dobra ideja da kazne njegovu oholost, ali Kunegundi ništa nisu govorili o tome.

Činilo se da bi Candide trebao biti sretan. Židovi su ga opljačkali pa je sve što mu je ostalo bilo malo imanje. Kunegudna je bila sve ružnija pa je postala čangrizava. Starica je bila već slaba i još lošijega raspoloženja. Kakambo je radio u vrtu i proklinjao svoj posao. Panglos je bio nesretan što se ne nalazi na nekom njemačkom sveučilištu. Jedino je Martin sve strpljivo podnosio jer je vjerovao da je svuda podjednako loše. Toliko su se dosađivali da je starica jednom prilikom pokrenula raspravu o tome. Martin je zaključio da je čovjek rođen da živi u grčevima nespokoja ili u mrtvilu dosade. Panglos je priznao da je oduvijek patio, ali kad je jednom rekao da je sve savršeno, tvrdio je to i dalje iako ni sam nije vjerovao u to.

“Candide, Martin i Panglos kadšto raspravljahu o metafizici i moralu. Često bi ispod prozora njihove kuće prošli brodovi puni efendija, paša, kadija koje otpremahu u progonstvo na Lemnos, u Mitilenu, u Erzurum.”

Jednog su se dana na njihovu imanju iskrcali Paskvica i redovnik Šeboj. Potrošili su novac koji im je Candide dao. U međuvremenu su se posvađali, pomirili i završili u tamnici. Martin je rekao da je bio u pravu kad je tvrdio da će ih taj novac još više unesrećiti.

Carigradom se proširila vijest da su nekog muftiju i dva vezira zadavili. Panglos, Candide i Martin sreli su nekog starca i pitali ga kako se zvao taj muftija. Starac im je rekao da ne zna ništa o tome jer se ne zanima za ono što se događa u Carigradu. Starac ih uvede u kuću, a njegova im djeca pripreme objed. Candide je pohvalio veličinu njegova posjeda, a starac mu je rekao da ima tek dvadeset jutara koje obrađuje sa svojom djecom i tako ubija tri velika zla – dosadu, porok i neimaštinu.

Putem kući razmišljali su o starčevim riječima. Odlučili su obrađivati vrt i tako učiniti život podnošljivijim.

“Cijelo se društvo uključi u taj hvalevrijedan naum; svatko pokaza nadarenost za nešto. Maleno imanje donese obilan urod. Kunegunda bijaše uistinu ružna, ali postade izvrsna slastičarka. Paskvica je vezla, a starica se brinula o rublju, čak i brat Šeboj ispade koristan – bijaše vrlo dobar stola te postade čak i čestit čovjek (…)”

Panglos je tako jednom prilikom rekao Candideu da se svi događaji nadovezuju jedan na drugi u najboljem od mogućih svjetova. Da nije zbog ljubavi prema Kunegundi istjeran iz zamka, da nije dospio pred Inkviziciju, da nije propješačio Ameriku, da nije barunu zadao udarac mačem i da nije izgubio sve ovce, ne bi sada ovdje jeo kandirane cedrate i pistacije. Candide ga je potapšao po ramenu i rekao mu da se vrate obrađivanju vrta.

Analiza likova

Likovi: Pangloss, Cunigonda, barun Thunder-ten-tronckh, Kakambo, Candide, starica, Martin

👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Bilješka o piscu

Voltaire je francuski filozof i književnik koji je obilježio razdoblje prosvjetiteljstva. Rodio se 1694. godine u Parizu. Njegovo pravo ime je François-Marie Arouetle Jeune, a ovim skraćenim imenom počeo se služiti 1718. godine kada je njegova tragedija “Edip” postigla veliki uspjeh.

Školovanje je započeo u isusovačkoj školi, a nakon toga je studirao pravo. U svojim dvadesetim godinama bio je zagovornik slobodnog izražavanja misli pa je krećući se po aristokratskim salonima Pariza sastavljao epigrame zbog kojih je 1717. godine završio u zatvoru.

Nakon sukoba s vitezom Rohanom završava njegovo razdoblje dobrih odnosa s dvorom pa napušta Francusku 1726. godine i odlazi u Englesku u kojoj je boravio tri godine. Engleska je za njega značila prekretnicu u životu. Sprijateljio se brojnim uglednicima te zemlje. Svoje iskustvo i stečena znanja za vrijeme boravka u Engleskoj predočio je u “Filozofskim ili engleskim pismima”. Knjiga je izašla 1733. godine u Engleskoj, a godinu dana kasnije i u Francuskoj.

No Pariški parlament proglašava njegovo djelo neprihvaćenim i nedostojnim religije i vlasti te tako Voltaire postoje jednim od autora čija djela nisu bila rado viđena i čitana.

1728. godine objavio je nacionalni spjev “Henerijadu”, a 1731. godine historiografski ogled “Povijest Karla XII”. Objavio je i par Shakespeareovih nadahnutih tragedija od kojih je najviše zapažena “Zaira”.

Malo nakon toga ponovo napušta Pariz i odlazi u Cirey gdje se smjestio na imanju prijateljice markize du Chatelet. Vrijeme provedeno na imanje za njega je bilo najplodonosnije što se tiče njegova stvaralaštva. Naime, njegova domaćica bila je velika poznavateljica prirodnih znanosti, matematike, stranih i klasičnih jezika što je ostavilo i veliki trag i na njega. 1738. godine objavio je “Elemente Newtonove filozofije” u kojoj je obrazložio Newtonove zamisli.

Sredinom 40-ih godina kada je postao slavan i čitan, vratio se u Pariz gdje je postao dvorski pjesnik i povjesničar kralja Luja XV. Primljen je u Akademiju te malo nakon toga objavljuje “Zadig” te libreto za operu “Princeza od Navare”. Za cijelo to vrijeme teško se suzdržavao satiričkih pošalica koje je ovoga puta uputio kraljevoj ljubavnici markizi de Pompadour.

Nakon toga ponovo je završio u progonstvu gdje prihvaća poziva Fridrika II, pruskog vladara te postaje njegov savjetnik i prijatelj.

1751. godine u Berlinu objavljuje značajnu povijesnu studiju “Stoljeće Ljudevita XIV., a godinu dana kasnije izlazi pripovijest “Micromegas”.

Nakon tri godine stigao je i kraj prijateljstva s kraljem Fridrikom, a nakon toga se Voltaire kratko nastanjuje u Ženevi da bi se konačno smirio u Ferneyu, svom imanju koje se nalazilo na granici Francuske i Švicarske.

Pedesete i šezdesete bile su za njega književni najjače godine. Tada je objavio svoja najpoznatija djela: “Poemu o nesreći u Lisabonu”, “Raspravu o snošljivosti”, “Ogled o običajima i duhu narodu”, “Filozofski rječnik”, “Naivko” i “O strahovitoj opasnosti čitanja”.

1778. godine vratio se u Pariz gdje je i umro 30. svibnja te iste godine.

Autor: B.D.