U registraturi lektira - Ante Kovačić: Analiza i kratak sadržaj - Lektire.ba - Pomoć pri pisanju lektira (2024)

Kratak sadržaj

Prvi dio romana opisuje Ivičino djetinjstvo u seoskoj sredini. Drugi dio opisuje miješanje epizoda iz seoske i gradske sredine – drama glavnih likova. Pojavljuje se Medonićeva obitelj i u nizu epizoda razvija se drama glavnih likova Ivice i Laure – Mecenina smrt, Ivičin povratak na selo, Laurin dolazak u Meceninu kuću, razrješenje tajne u Laurinu porijeklu i Ivičin povratak u grad. Treći dio odvija se u znaku novih zapleta i iznenađenja.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog “mužikaša” Jožice zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad, što uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića, Žorža, koji radi kao sluga kod bogatog Illusrissimusa koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).
Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura u koju se Ivica odmah zaljubi, a koja mu ispriča kako je nakon očeve smrti odrasla u siromašnoj radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac, a sin jednooki grubijan Ferkonja. Bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti,a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, Žorž postaje krčmar, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena nakon okrutnog mučenja (Laura joj odreže grudi). Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.
Ljubavni trokut–Vrlo značajnu ulogu u pokretnaju radnje imaju ljubavni trokuti. Oni su i uzrok većini nemoralnih, ružnih radnji. Prvi ljubavni trokut čine Ivica-Laura-Mecena, što je Ivici uzrokovalo protjerivanje iz Mecenina doma. Najviše ljubavnih trokuta nalazi se u trećem djelu romana. Prvo Laura – Miho – Justa,a nakon Justine smrti, koja miriše na Laurino maslo, stvara se novi trokut Miha – Laura – Ferkonja. Navedeni se ljubavi trokut raspliće tako da Laura i Ferkonja ubiju Mihu, a zatim Laura ubija Ferkonju. Laura najzad pokušava pridobiti Ivicu no on je odbija opredjeljujući se za Ančicu i tako se stvara posljednji ljubavni trokut romana Laura-Ivica-Ančica koja završava tragično.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA

Ivica Kičmanović – Ivičina sudbina povezuje cijeli roman u cjelinu. Neki govore da je glavni lik romana, a neki tvrde da nije jer je prepasivan, ne donosi odluke koje se odnose na razvoj njegovog života. Još dok je bio dijete, odrasli su donijeli odluku da ga pošalju u školu na više obrazovanje. Iako je on želio imati život koji je sam stvorio, drugi su se u njega uvijek upletali. Bio je bistar seoski dječak, ali nije postigao ono o čemu je sanjao, unatoč svom trudu koji je uložio. U uspjehu ga je sputavala Laura, na koju je pao jer je previše emotivan, nesnalažljiv i nepokvaren. Ona je manipulirala njime u toj mjeri da je na kraju imala najveći udio krivice zbog njegovog samouništenja. Bio je “mužek”, kako su gradski ljudi nazivali seoske ljude koji su bili pokorni, sputani i nedosljedni, u pravom smislu riječi.

“Registrator već je odavno unišao u prostorije registrature. Bijaše to ovisok starac, kratko ostrižene, čupave i posve bijele glave. Obrazi uski, dugački, brci crni i spušteni poput grana strmogleda… Crna njihova mast s napola ljubičastim preljevima očito je dokazivala da crnilo nije prirodno, nego umjetno. Lice moglo je biti nekada lijepo, muškaračko i ugodno, ali ga sada unakazuje plosnat, velik, crveno-modar nos… Ne cvate doduše poput božura, ali priliči svjetlu žalosti što je o bijelu danu upaljeno kraj kakve stare ikone… ili kada se posljednja polugnjila kruška njiše o vjetru s okresana i neplodna stabla…”

Laura – Jedan od najzanimljivijih likova novije hrvatske književnosti. Fatalna žena koja svojom ljepotom osvoji pa odbaci. Simbol je poroka jer je kroz život prati samo nesreća koju prebacuje na druge ljude. Začeta je grešno silovanjem, rođena je bez da je majka znala za nju, a umrla je u tuzi koja ju je obuzela zbog svih zločina koje je počinila i koji su joj kasnije oduzeli pravo na ljubav. Svojom glumom uspijevala je sve zavarati i uplesti se u nekoliko ljubavnih trokuta: Laura-Ivica-Anica, Mecena-Laura- Ivica, Laura-Miha-Justa, Miha-Laura-Ferkonja. Stalno se nalazila između zločina i nevinosti, bluda i mržnje, ponosa i ludila, bahatosti i strasti te hirovitosti i senzibilnosti.

“Ona mi se nasmiješi rajskim, požudnim osmijehom a u crnim očima usplamsa joj strast i hladnoća, neopisivo milje i ljut prezir, anđeoska dobrota i zmijska zloba…sve to u jedan tren…”

“Svaka žena ti je poput puna bureta. Bez glave i pameti potoči se niz strminu. Leti, leti, da se nigdje ne obustavi dok ne popucaju obruči, ne prasnu dna, a vino stane teći i lijevo i desno, i svatko ga grabi! I to ti je njezina ljubav i ljepota njezina tijela. Ista krastača žaba omoči u njem svoje odurne okrače, a prileti i krmača, ubode zamrljano rilo te se naloče da poslije pobjesni… Takve su ti žene Laurina kroja.”

Mecena – 55-godišnji predsjednik društva Poniznosti i ustrpljivosti. Nije jasno kako se uspio održati kao predsjednik tog društva jer je izrazito neobrazovan i umišljen. Vjerojatno samo zbog svojeg bogatstva. Začet je u aferi svoje majke Amalije i bogatog gospodara, za kojeg je radio njegov otac. Krenuo je stopama svoje majke jer je u mladoj dobi počinio zločin silovanja iz kojeg se rodila Laura. Bio je nasilan i iskorištavao je pod krinkom svog bogatstva.

“Prvi dan upamtih samo to da je u Ilustrišimuša veliki izbočen trbuh, glatki obrazi i ruke poput peče ladanjske snaše kada prvi put polazi u crkvu. A čudno se rumene ti obrazi, kano naše domaće uskrsne pisanice. Upamtih njegove krupe crne obrve i debeli, isto tako crni mu podrezani brk da štrlji kano da si trn pokosio.”

Žorž Jurić ili “gospon kumordinar Žorž pri “Ilustrišimušu” – Glavna karikatura romana koja nastaje iz njegove želje da postane nešto više nego što može biti. Upravo zbog toga je tragikomičan. Veoma je koristoljubiv jer želi pokazati obični seljacima kako je on uspješniji u životu, no zapravo je bijedan beskičmenjak, skromnog uma koji poštuje nadređene, a gazi podređene.

Jeluša – Žoržova žena koja svojim mutnim poslovima spaja Ivicu i Anicu. Imala je dvije strane – onu koju pokazuje nepoznatim ljudima i onu koju pokazuje Žoržu i onima koji je poznaju. Pred nepoznatim ljudima pravila se savršena, poslušna žena koja bi učinila sve za svog muža, a kada oni ne bi gledali, postajala je okrutna žena koja maltretira svog muža.

“…ogromna žena silnih kukova i velikih prsiju, dugoljasta, puna i bijela obraza poput snijega, žacavih, crnih očiju. Iz svakoga vire i smijuckaju se do tri živa vraga! Glava joj je isprevezena šarenom, svilenom maramom, a preko čela spustila joj se dva teška prama gizdave kose, gubeći se natrag u šarenilo marame.”

Miho – Sin Ivičinog susjeda Kanonika. Bio je gluplji od svog brata Pere, no to je nadoknađivao svojim nemoralom. Otac ga je malo pogurao, a zatim se sam svojom snalažljivošću uspio progurati u jedne od najbogatijih obitelji. Oženio se Justom radi njezina novca, a s Laurom je pobjegao iz ljubavi.

“Miho bijaše prava slika i prilika svoga oca. Malen, jak, otresit i crnomanjast dječarac; teško je učio, a još manje znao.”

“Bijaše neka harmonična smjesa zdrava, jaka i bodra seljaka te polugospodina. Ovo polugospodstvo pronicavalo to seljačko biće, a trgovanje, putovanje i općenje s ljudima u dalekom svijetu porodilo je takvo počelo polugospodstva u našega Mihe. Na prvi mah zamijetio si u njega ozbiljnost i odlučnost, protkanu stanovitom pruživom seljačkom surovosti i nekim čas junačkim pregaranjem i samozatajom, čas opet silnim pouzdanjem i nepokolebljivom vjerom u samoga sebe.”

Nikola Medonić – Medonić je bio glavni izvor novca svim seljacima. Imao je ženu Margaritu i kćer Justu. Iskorištavao je ljude na lijep način i time stekao njihovo povjerenje. Bio je lakovjeran i nije shvaćao što se događa oko njega.

“Nato izađe iz svojih gospodarskih zgrada čovjek od kojih pedeset godina, srednjeg stasa, krupna debela tijela, lica zaobljena, crvena i pomnjivo obrijana, na kome se gizdahu dobro prisukani, prosijedjeli brci. Rubenina bijaše na njemu bijela poput snijega, a okolo tijela napola sapet velik, crni prsluk s čvrstim lancem srebrnjakom, o kome je visjela stara omašna džepna ura, isto tako srebrenjarka…”

Kanonik – Svadljiv, ljubomoran, primitivan i snalažljiv seljak koji u životu uspijeva oženivši sina Mihu u bogatu obitelj. Ivici nikad nije bio simpatičan jer se uvijek iskaljivao na njega i nikad mu nije oprostio što je istukao njegova oca. Ivičina majka ga je čak nazvala i živim Luciferom u ljudskoj koži.

“Čovjek malen, nabit, krupna, kratka vrata i debele, jake glave”

Jožica Kičmanović ili Zgubidan – Ime Zgubidan je naslijedio od svog djeda koji nije ništa radio pa su ga ljudi tako prozvali. Bio je brižan otac koji je volio svoju djecu, iako to nije volio pokazivati. Bio je ponosan, marljiv, skroman i pametan. Zajedno sa svojom ženom, koja je bila plaha, iskrena i poštena, činio je idealnog roditelja.

“Seljak naše stare korenika i zlatnih vremena ne razumije se ni u čitanje ni u pisanje.”

“Inače je on vesela ljudina , ta bijaše seljački muzikaš na takozvanom “bajsu”. ”

Problematika koja se obrađuje u djelu:
– Opis epizoda iz seoskog života.
– Ilustracija novih društveno-ekonomskih odnosa u selu i psihologija sela.
– Monologizacija ljudskog karaktera i prodiranje u mehanizam ljudske duše.
– Skokovita dinamika zbivanja i neočekivani događaji.
– Produbljivanje problematike i nepredvidive komplikacije.
– Realno opisivanje zločina koje čini Laura i njena družina.

Struktura djela:
Roman sa višeslojnim fabularnim zbivanjima u kojem je uključeno mnoštvo likova iz različitih društvenih slojeva, pa je roman svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjeg hrvatskog društva.

Bilješka o piscu

Ante Kovačićje rođen 1854. g. u Celinama kraj Sutle, nedaleko od Marije Gorice. Iako darovit učenik, siromaštvo ga je primoralo da ostane na selu, dok ga zagrebački kaninik nije stipendirao do studija prava. Svoje dane provodi u književnosti i borbi za egzistenciju.
Putovao je po Hrvatskoj, oženio se, živio u oskudici, s brojnom obitelji, te na kraju završio u Vrapču. Pisao je još od ranih dana i to liriku i epiku, članke, pipovjetke, romane… Smatra se najistaknutijim predstavnikom hrvatskog realizma. Bio je pristaša Stranke prava i Ideja Ante Starčevića. Bio je novinar, feljtonist i književnik.
Djela:Baruničina ljubav,Fiškal,U registraturi,Izabrane pjesme, itd.
Prvi je veliki Kovačićev prozni tekstBaruničina ljubav, 1877. roman na razmeđu romantizma i realizma, nastao na uzorima Eugena Suea i Balzaca: mješavina dinamične i počesto nevjerojatne radnje i jezičnoga vatrometa u čemu se Kovačić pokazao, uz Šenou, jednim od glavnih hrvatskih devetnaestostoljetnih jezikotvoraca, po stupnju utjecaja daleko važniji od mnogih akademskih filologa.
Sljedeće godine izlaziSmrt babe Čengićkinje, travestija koja s pravaških nacionalnih pozicija ismijava ilirsku i jugoslavensku ideologiju, karikirajući kultno Mažuranićevo djelo.Kovačićje i autor više značajnih pripovijesti, među kojima se izdvajajuLadanjska sektaiZagorski čudak. U sljedećem velikom romanu Fiškal, 1881. autor ponavlja svoje središnje teme i stileme: realistički pristup koji graniči s fantastikom i nerijetko se pretvara u grotesku, likove fatalnih žena, porugljivu, pa i otrovnu satiru stranaca (Nijemaca, Mađara) i južnoslavenske ideologije, žestoki napadaj na obamrlost hrvatskoga plemstva i borokratski mentalitet, raspad osobnosti glavnih protagonista u ludilu ili samoubojstvu. Prije svoga magnuma opusa, romana U registraturi,pisac je objavio inedovršeni roman Među žabari, ubojitu satiru na onodobne političke moćnike koji su se prepali u aktu prepoznavanja i spriječili daljnje izlaženje (tekst je izlazio u podlistcima).